Knjigom „Srpski Homer”, u izdanju „Vukotić medije” iz Beograda, vratio se Dragan Lakićević svojoj velikoj ljubavi, narodnoj književnosti. Glavni urednik Srpske književne zadruge, svestrani književnik - pjesnik, pripovjedač, romanopisac, autor nekoliko tiražnih knjiga za djecu, bavio se narodnom poezijom i prozom dosad i u knjigama „Vuk i ajduk, srpske narodne priče u novim zapisima”, „Pepeljugina papuča, priroda narodne književnosti”. Sastavio je veliki broj izbora i antologija narodnih pjesama i priča. Knjiga „Srpski Homer”, u čijem podnaslovu stoji „Vukovi epski pevači i junaci”, biće predstavljena večeras u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu.
●Otkud naslov „Srpski Homer”? Što Vas je podstaklo da je napišete?
- „Srpski Homer” je sintagma Njegoševa. Najveći pjesnik se i u to najbolje razumio, a kako i ne bi kada je njegov genije izišao upravo iz „grmena velikoga” srpske epske poezije. On i Filip Višnjić duboko su srodni u filozofskom shvatanju istorije… U jednom pismu Vuku Karadžiću, Njegoš veli da je „srpski Homer u narodnijem pjesmama”. Tim „srpskim Homerom”, tj. stvaraocima našeg junačkog epa, bavio sam se u ovoj knjizi. Moja knjiga predstavlja sintetični pregled pojedinih Vukovih pjevača, njihovih života i stilova, i udjela u stvaranju i oblikovanju najboljih pjesama naše epike. Trudio sam se da objedinim sve što se zna o njihovim biografijama i sudbinama i o uticaju njihovog života na njihove pjesme. A Vukovi pjevači, zna se, bili su različiti; slijepci, prosjaci, hajduci, ratnici, panduri, trgovci, seljaci, nadničari, carinici – iz svih srpskih krajeva. U osnovi svega je ljubav – za narodnu junačku poeziju, omiljenu lektiru i najveće domete srpskog pjesništva i jezika. Imao sam privilegiju da, dosta davno, no nezaboravno, na Filološkom fakultetu u Beogradu, slušam specijalni kurs profesora Vladana Nedića o usmenom pjesniku, iz kojeg je nastala njegova znamenita knjiga „Vukovi pevači”. U njegovom izučavanju vidjeli su se, kao na dlanu ti pjesnici. Pisao sam o njima i u „Srbiji” i onda sam te članke razvio u studije, obnovio saznanja iz izučavanja prof. Nedića i velikih prethodnika: Vida Latkovića, Dragutina Kostića, Svetozara Matića, Radmile Pešić, Nikole Banaševića, Ljubomira Zukovića…
●Čije su u stvari te pjesme: Vukovih pjevača ili naroda?
- Tom složenom pitanju prilog daje i moja knjiga. Pjesme jesu narodne, ali u slučaju poezije i svake vrline narod predstavljaju tek izuzetni pojedinci – bolji i najbolji, nipošto gori i najgori. Tako je i u drugim oblastima, pa i u moralu, u društvu i junaštvu. Vuk je nepogrešivo birao pjevače i varijante – tragao za guslarom koji će ispjevati najbolju varijantu o Strahinjiću, ili za slijepom ženom - guslarom, koja zna najviše najboljih pjesama o Kosovskom boju… Vukovi pjevači su najčešće nasljeđivali stariju pjesničku građu, pa su je u trenucima nadahnuća, zahvaljujući svom daru, proširivali, unapređivali, usavršavali, mijenjali. Tim njihovim ličnim udjelima i talentima bave se ovi ogledi… Rijetko su pjevali o nečemu prvi i jedini, kao Filip Višnjić.
●Filip Višnjić je obrazac narodnog guslara, vrsta ikone. Recite nam nešto o njegovom svevremenom glasu i odjeku – do danas.
- Svi su oni markantni likovi. I Filipa i druge oblikovali su, s jedne strane, svojim živim opisima i svjedočenjima, Vuk (Višnjića, još i Lukijan Mušicki), a s druge strane – ozarile su ih njihove pjesme, njihov pojedinačni „usmeni rukopis”. U svojim pjesmama oni su, i namjerno i nenamjerno, ostavljali trag i znak o sebi, na neki način su se potpisivali… Filip je pjevao, i to najbolje, o savremenim događajima – bio je učesnik Karađorđevog ustanka i miljenik ustaničkih prvaka: njemu je Stojan Čupić, Zmaj od Noćaja, poklonio bijelca za pjevanje pjesama. Nema danas veće nagrade i većega dostojanstva od tog priznanja – za pjesničke prizore Mišara, Čokešine, Salaša, Bune na dahije… Ili portreta Ilije Birčanina… I junaci Prvog ustanka osjetili su Filipove proročke riječi koje će docnije preuzeti Njegoš i narod.
●Smatraju Vas jednim od najboljih pamtiša među beogradskim piscima. Koliko je vrijedno pamćenje? Šta za Vas znači kultura pamćenja?
- Cijela kultura počiva na pamćenju. Vrijednosti valja pamtiti, zato se kaže da su trajne. Ako se zaborave u sjećanju, neka ostanu u knjigama, slikama, filmovima… Oblici pamćenja jesu vrste umjetnosti, žanrovi književnosti, naučne discipline… Koliko pamtimo, toliko vrijedimo… Osnov pamćenja je u ličnom, potom u kolektivnom i kulturno-istorijskom pamćenju. Mi smo jezik i narod koji dobro pamti, iako se sada mnogi trude da se zaborave… Najprije, pamtimo doživljaje – ljude, vremena, zbivanja. Potom priče iz naših zavičaja. Da vi znate kako pamte i pričaju moji prijatelji iz Dalmacije Jovan Radulović i Đuro Bodrožić… Pa pamćenje poezije: Momir Vojvodić, Milorad Đurić, Dragomir Brajković – oni su „razminuli”, ali još su tu Rajko Petrov Nogo, Labud Dragić, i ja s njima… I svrha ovih knjiga, i ovog razgovora je u tome: dok pamtimo, propasti nećemo.
M.Milosavljević
Bolje su novine na ćirilici
Istrajavate kao „vitez od ćirilice”...
- Ćirilica nije samo program i element identiteta, već stvar ukusa i kućnog vaspitanja. Imam dnevnike svoga oca iz šezdesetih godina prošlog vijeka. On je bio „društveno-politički radnik” i pisao je ćirilicom. I „Gorski vijenac” i cio Vuk Karadžić, veliki pjesnici koje sam poznavao: Stevan Raičković, Vasko Popa, Brana Petrović, Novica Tadić – svi su iz ćirilice. I tu nema šta da se priča… Kad nas prevedu na engleski, bićemo latinicom… Ćirilica je ugrožena na ulici i u medijima. Ali su, priznaćete, danas mnogo bolje novine koje izlaze ćirilicom – i to ne zbog ćirilice… I prvi dubrovački pjesnik, Džono ili Džonko Kalićević napisao je ćirilicom znamenite stihove: „Sada sam ostavljen srid morske pučine…” Ćirilica je znak izvornosti i ljubavi, latinica je znak pomodarstva, skorojevićstva, trgovine, snishodljivosti prema tuđinu, znak kulturno-političkog otklona od svog i domaćeg svijeta i vrijednosti.